Ideju o stvaranju Muzeja potaknuo je učitelj i tiflopedagog Vinko Bek, veliki borac za prava slijepih osoba, osnivač Zemaljskog zavoda za odgoj slijepe djece u Zagrebu te urednik prvih tifloloških časopisa. Godine 1888. započeo je sa sabiranjem predmeta za svoju privatnu zbirku koju je nazivao "Hrvatskim sljepačkim muzejom". Tiflološki muzej otvoren je 1953. g. 

Nakon razgledavanja Muzeja učenici su ušli u tamnu sobu u kojoj su se pokušali snaći u potpunom mraku i tako osvijestili nemogućnost primanja informacija iz okoline pomoću vida. Okušali su se u pisanju Braillovog pisma na šablonama, ali i na pisaćoj mašini te pogledali umjetničke radove slijepih autora.

Kao uvod u temu različitosti imali su kratku radionicu o pozdravima. Trebali su se predstaviti jedni drugima nakon što dobiju papirić koji određuje kojem narodu pripadaju. Budući da se narodi različito pozdravljaju (npr. Eskim i Japanac), potrebno je uvažavanje onoga drugog kako bi se uopće mogli upoznati. Različitost se zorno vidi i uočava, već kod upoznavanja.

Zatim smo pogledali prezentaciju o društvenim modelima pristupa osobama s invaliditetom. Saznali smo da postoje četiri glavna modela: model milosrđa (karitativni model), medicinski model, socijalni model, model prava.

Slijedila je radionica Kako pristupiti i kako komunicirati s osobama koje imaju poteškoće (osobi koja ne vidi, osobi koja ne čuje i osobi koja je u kolicima).

Naša domaćica, mr. sc. Željka Sušić, viša kustosica, dala nam je važan savjet: budite strpljivi, ali nemojte pretjerano hvaliti što god osoba s invaliditetom napravi.

Iz Muzeja samo otišli i s važnom porukom: Ako druge i drugačije isključujemo, mi kao društvo ne možemo opstati.