Do današnjeg dana (ponedjeljak, 2.7.2018.) u 14 sati trajala je naša zajednička priča od prvoga dana petoga razreda u rujnu školske godine 2014./2015.  kada smo Ida Kristović, Ljiljana Nimac i ja, Ana Domić Tunguz, preuzele razrede a, b i c od učiteljica Gordane Horvat, Ive Vinter i Perice Vulić Vočanec. Nećemo vam lagati niti vas pokušati obmanuti i reći vam da je bilo jednostavno i lako, bilo nam je teško, u trenutcima i jako teško, ali nikada baš toliko teško da bismo ih se odrekle ili zanijekale. Radile smo zajedno i radili smo zajednički na povezivanju tri razreda u cjelinu, barem smo to pokušavale tijekom naših druženja na velikom broju IUN, TN i pregršt događanja u našoj školi ili oko nje. Željele smo dokazati da zajedno i složno, prije svega nas tri, možemo to zajedništvo i želju za slogom prenijeti na cijelu generaciju. Mislim da smo to i uspjele, a dio toga bio je vidljiv i danas, kada smo zajedno dočekale našu generaciju zajedno s Ravnateljem škole i članovima Razrednog vijeća osmih razreda.

Uz klavirsku pratnju Ines Miletić, učenice Ema Arbutina, Klara Šlogar i Nika Vukojević otpjevale su himnu Hrvatska Domovina (Lijepa Naša) i time započele našu svečanost. Ravnatelj Milivoj Magerl pozdravio je sve učenike, učitelje i roditelje te ih pohvalio i zahvalio im na dobroj suradnji te se posebno obratio učenicima i ohrabrio ih za početak sljedeće faze njihovog obrazovanja te im poželio uspjeh i sreću u budućem školovanju. Hrvoje Đurak pak je istaknuo i peharima nagradio naše učenike sportaše generacije Kim Osmec Peruša (veslanje) i Luku Bunjevca (košarka) koji su se, osim u svojim sportovima i klubovima, nametnuli kao ponajbolji i u školskim sportskim susretima i natjecanjima te pokazali i dokazali da su ponosni i vrijedni Meštri. Nije zaboravio spomenuti niti ostale naše sportske talente Ivana Đevenicu, Matiju Surlu, Marka Javora, Roberta Husnjaka, Luku Pranića, Domagoja Špoljara i mnoge druge koje ja sada ne mogu niti nabrojati, a ima ih, budite sigurni da ih ima još puno puno više. Neka ih sve prate zdravlje i sportska sreća i ubuduće.

Dirigentsku palicu preuzeli su osmaši, uživali smo i nasmijali se njihovim kratkim prezentacijama u kojima su pokazali trenutke od njihovog prvog do završnog razreda osnovne škole. Bile su to fotografije i kratki video uradci s uglavnom smiješnim i zabavnim prizorima i situacijama, ali i onim ozbiljnijim i ponekim tužnim sa prizvukom nostalgije, ali opet sa začinom a, b i c razreda. Nakon filmića slijedio je oproštajni govor u izvedbi Helene Antončić, Jana Sameka i Klare Šlogar u kojem su se s puno ljubavi i zahvalnosti obratili svojim razrednicama, učiteljicama i učiteljima pojedinačno i uz miris ruže. Nekima su se, moram vam reći, zarosile oči, ali smo se svi od srca nasmijali i zapravo osjetili posebnima u datom trenutku. Mi smo, reći ću vam, pokušali uzvratiti istom mjerom kada smo ih prozivali za podjelu svjedodžbi i to abecednim redom sva tri razreda zajedno. Svakome smo dodijelile epitet za koji smatramo da ih najbolje karakterizira, nešto kao njihovo srednje ime. Uz pljesak koji bi se prolomio na izgovor svakoga od imena mnogi su krivo čuli ili prečuli svoje srednje ime, ali nema veze, podsjetit će ih na isto već netko od prisutnih kasnije. Uručili smo im svjedodžbu, čestitali im i pripremili CD sa slikama zajedničkih trenutaka od naših početaka do danas. Samo da ne zaboravim, neki od učenika su dobili i nagrade za uspjehe i sudjelovanje na natjecanjima i smotrama. I da smo ih sve dijelile samo danas ova svečanost bi potrajala, vjerujte, još neko vrijeme jer ima među njima jako uspješne djece. No prije same podjele i mi smo imale vlastitu prezentaciju za njih. Uz pjesmu prigodnog naslova Fotoaparat pustile smo im dijaprojekciju koja ih je podsjetila na sve naše izlaske iz škole (u kazališta, muzeje, posjete i obilaske, nezaboravne izvanučioničke i terenske) koji su nas odveli od Italije i Slovenije do Vukovara i Vučedola pa od Varaždina sve do Biševa. Znate li da smo zajedno proputovali u samo jednom smjeru ukupno 2348,7 km? Svjesni da nam je za realizaciju tolikog broja kilometara bila potrebna financijska potpora roditelja, ali i njihovo povjerenje u nas, te dobre ideje i volja učiteljica i učiteljica te nas tri razrednice, rastajemo se zahvalni na svemu.

No kraj, šlag na torti, šećer na kraju, tek je uslijedio završnom točkom ili grand finalom naše male svečanosti. Nas tri, odvažno i hrabro, stale smo ispred klavira i izvele točku, bolje reći performans, za pamćenje. Otpjevale smo, doduše uz poneku falš notu, previsoki C, pa čak i vrisak, pjesmu Život nije siv uz poneku prilagodbu teksta. Riječi pjesme i emocije bile su namijenjene baš njima, našim osmašima. Uz pljesak tijekom izvedbe i pridružene članove iz RV privele smo našu zajedničku priču i još jedno nezaboravno druženje kraju.

I završit ću dojmom drage kolegice Ljiljane Nimac koja kaže: “Osjetila sam da svako to dijete koje mi je prilazilo prilikom uručivanja svjedodžbi, gleda duboko u moje oči i u tom sam pogledu osjetila svu njihovu  nježnost i poštovanje. Bravo, učinili smo nešto od njih. To je draž ovog poziva, osjetiti njihovu sreću i želju za životom.”

Izvješće napisala: Ana Domić Tunguz

Dodatak uz izvješće:

Priznat ću vam i nekoliko propusta koji su se dogodili, a radi se o onome što nije naglas i javno izgovoreno. Ovo je ujedno i isprika svima (ne)spomenutima. 

Naši osmaši glasnogovornici propustili su pozdraviti i zahvaliti se učiteljicama Ivi Vinter i Perici Vulić Vočanec.

Propustili smo i službeno objaviti naj osmaša i naj osmašicu generacije, Luku Bunjevca i Teu Leonu Horvat, no njihova imena ostaju zauvijek zabilježena, kao i njihove fotografije, na naslovnici školskih novina Meštri od 25.5.2018. uz njihov intervju.

Pa kada već govorimo o naj ovome i naj onome, nismo rekli, a itekako vrijedi istaknuti, da su učenici Luka Bunjevac i Nora Korać dobili Nagradu Učiteljskog vijeća zbog izvrsnog uspjeha tijekom svih 8 godina osnovnoškolskog obrazovanja dok je učenik Ivo Dominić istu zaslužio sudjelovanjem na Državnom natjecanju iz engleskoga jezika u Splitu ove godine.