Radionice su bile likovnog tipa, a osmišljene su tako da je svaki razred kroz grupni rad napravio dio posla, te su svi učenici tek sljedeći dan na zajedničkom fotografiranju mogli vidjeti konačan rezultat. Kroz rad smo pokušali ukazati da je svaki pojedinac važan dio cjeline, važan kotačić cijelog stroja društva koji se ne bi pokretao bez svakog svog dijela. Iako nam je dan bio ispunjen mnogim novim licima, većom bukom no inače te još i suradnjom u zajedničkom radu s drugim učenicima, na kraju dana svi smo bili ispunjeni i sretni. Učenici posebnog razrednog odjela pokazali su se kao izvrsni domaćini koji su svoje prijatelje dočekali ne samo radosnim licima, nego i keksićima, grickalicama i bombonima.

U zajedničkom druženju svatko je mogao nešto naučiti. Posebno važna čini se spontanost naših učenika sa sindromom Down, koji će pristupiti svakome, bez razlika, porazgovarati, podružiti se, pa ako im se svidite, dobit ćete i zagrljaj J. Ako njih pitate što smo to danas obilježavali, reći će vam „Dan šarenih čarapa“. Eto, oni su sasvim dobro uočili u čemu je bila sličnost i povezanost svih taj dan, ne mareći za razlike. Možda bismo se i mi trebali češće okrenuti sličnostima, a razlike ostaviti za neku drugu priliku.