Amerikanke su 1848. u Deklaraciji o pravima i osjećajima tražile pravo raspolaganja svojom imovinom, starateljstvo nad djecom u slučaju razvoda, proširene mogućnosti razvoda braka, bolji pristup obrazovanju i mogućnost zaposlenja i naravno, pravo glasa i tako postale uzor Europljankama, koje tek organiziranu borbu počinju 60-ih godina 19. st. u Engleskoj. Tada dobivaju pravo glasa na najnižem nivou, u općinama.

Sredinom 19. st. žene se počinju upisivati na medicinske fakultete u europskim državama.

U drugoj polovici 19. st. u Engleskoj su osnovane sufražetkinje, pokret za ženska prava.

Zaposlene žene poslodavci su nemilosrdno iskorištavali – radile su u vrlo lošim uvjetima i bile slabo plaćene. Tek početkom 20. stoljeća, u doba velikih društvenih promjena, brze industrijalizacije i ekonomske ekspanzije, počele su organizirati proteste tražeći kraće radno vrijeme, veću plaću i bolje radne uvjete. Prvi veći javni protest organizirale su zaposlenice u industriji odjeće, 8. ožujka 1857. godine. Tog dana više od 1500 ih je demonstriralo ulicama New Yorka.
U spomen na proteste žena na Prvoj međunarodnoj ženskoj konferenciji 1910. u Kopenhagenu, na prijedlog njemačke socijalistkinje Clare Zetkin, službeno je utemeljen Međunarodni dan žena, koji se u cijelome svijetu obilježava svake godine 8. ožujka.

Prvi svjetski rat mijenja stvari. Dok se muškarci bore, žene ih njeguju i iščekuju, a istovremeno se ubacuju u muška područja i zanimanja.

U razdoblju nakon rata nekoliko je europskih država dalo ženama pravo glasa kao poklon i nagradu za ratni trud (Velika Britanija, Poljska, Bivši SSSR, Njemačka…), iako je Novi Zeland već 1893. dao ženama pravo glasa. Ipak, tek nakon Drugoga svjetskog rata žene će u svijetu masovnije dobiti pravo glasa.

Ulazak žena u politiku i vlast u svijetu bio je jako spor. Prva žena u povijesti SAD-a koja se kandidirala za predsjednicu 1872. g. bila je Victoria Woodhull. Bila je prva žena burzovni posrednik Wall Streeta i prva žena koja je govorila u Kongresu. U svojoj kampanji za predsjednicu države zagovarala je osamsatno radno vrijeme, programe o društvenoj skrbi, jednako obrazovanje za žene i naravno, pravo glasa. U svojim je zahtjevima bila daleko ispred svoga vremena. Podršku od žena na izborima nije mogla dobiti jer one nisu imale pravo glasa u to vrijeme.

Od druge polovice 20. st. sve više žena ulazi u politiku i na vodeće položaje u državama. Prva premijerka u povijesti je Sirimavo Bandaranaike, premijerka Šri Lanke od 1960. godine. Indira Ghandi 1966. g. postaje premijerka Indije, a 1979. Benazir Bhutto u Pakistanu, a Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji. Prva predsjednica države u povijesti je Vigdis Finnbogadottir, predsjednica Islanda od 1980. godine. Danas se žene nalaze na čelu desetak država u svijetu kao predsjednice, ali se također povećava i broj žena u državnim parlamentima.

Žene Hrvatske bile su u sličnoj situaciji kao i druge žene u svijetu i vodile su zajedničku borbu protiv nejednakosti i obespravljenosti. Počeci organiziranja protesta i borbe protiv diskriminacije u Hrvatskoj sežu u 19. stoljeće. Na Prvoj općoj hrvatskoj učiteljskoj skupštini, 1871. godine, učiteljica Marija Jambrišak iz Krapine prvi je put tražila jednake uvjete rada i jednake plaće za žene i muškarce.

Jedna od najpoznatijih žena, čiji se glas daleko čuo, bila je književnica Marija Jurić Zagorka, prva profesionalna politička novinarka u Hrvatskoj pa i u jugoistočnoj Europi. Iako kao žena nije imala politička prava, koncem 19. i početkom 20. stoljeća radila je kao izvjestiteljica iz zajedničkoga hrvatsko-ugarskog sabora u Budimpešti, a njezini oštri kritički tekstovi bili su predmetom saborskih rasprava.
Kao sindikalna, politička i ženska aktivistica, poznata je po predavanjima o ženama, politici i ženskom pravu glasa, koja je držala u gradovima diljem Hrvatske. Ona je najčitanija hrvatska književnica. Pokrenula je i uređivala nekoliko časopisa, a u svom bogatom radu borila se protiv društvene diskriminacije žena, mađarizacije i germanizacije te za punu ravnopravnost spolova i za ženska prava.

UN od svog osnivanja 1945. g. donosi dokumente protiv diskriminacije žena, ali ti dokumenti nisu bitno promijenili položaj žena. Prava žena i dalje se krše u svim dijelovima svijeta jer mjere sankcioniranja nisu predviđene zakonima UN-a.

Na Zapadu su žene u drugoj polovici 20. st. postigle najveći napredak nego u proteklih nekoliko tisuća godina, ali muškarci još uvijek imaju vodeću ulogu u zakonu, politici, poslovanju i industriji.

Na Istoku je položaj žena daleko gori nego na Zapadu – ženama se uskraćuje obrazovanje, zdravstvena zaštita i pravo glasa. Ipak, u zadnjih nekoliko godina žene u islamskim zemljama ulaze u parlamente.

U raznim deklaracijama prava žena postala su nedjeljivi dio ljudskih prava, a kako bi se krenulo s njihovim napretkom, važno je educirati žene da bi se upoznale s pravima koje im jamči Ustav i međunarodno pravo.

(izvor: Hrvatski povijesni portal – Prava žena kroz povijest)

Gordana Ljubas